Psihodijagnostika – klinički pregled psihologa:
Ovisno o vrsti problema, razlogu upućivanja i zahtjevima liječnika specijalista, psihologijski pregled prilagođava se individualnim potrebama pacijenta. Uvidom u medicinsku obradu i u razgovoru s klijentom donosi se procjena o opsegu i sadržaju pregleda koji može biti napravljen kroz jedan ili više susreta.
Klinički pregled psihologa može sadržavati: procjenu strukture ličnosti, intelektualnih i mnestičkih sposobnosti (pamćenja), te izvršnih funkcija. Kad se psihologijska obrada radi zbog značajnih promjena raspoloženja i pada opće funkcionalnosti, na prijedlog psihijatra i/ili za potrebe diferencijalne dijagnostike (npr. kod sumnje na psihosomatske bolesti) – naglasak je na procjeni ličnosti i općoj razini stresa. Kad se radi procjena za potrebe neurologa i sumnje na neurodegenerativne bolesti s problemima pamćenja – naglasak je na intelektualnom funkcioniranju, pamćenju i izvršnim funkcijama. Ipak, radi objektivnosti, boljeg razumijevanja tegoba, a često i njihove isprepletenosti na razini svakodnevnog funkcioniranja, u svim slučajevima psihologijskim pregledom nastoji se obuhvatiti svaki od navedenih segmenata. To zahtijeva uvid u medicinsku dokumentaciju, primjenu opsežnog psihodijagnostičkog intervjua i psihologijsko testiranje individualno prilagođene baterije psihologijskih testova. Kad je potrebno, uz suglasnost klijenta, heteroanamnestički podaci prikupljaju se i u razgovoru s klijentu bliskom osobom koja ima dobar uvid u njegovo svakodnevno funkcioniranje i život.
Podaci prikupljeni detaljnom psihologijskom obradom objedinjuju se u formi Psihologijskog nalaza i mišljenja koji se izdaje u roku od najčešće 5 do 10 radnih dana od zadnjeg termina pregleda. Psihologijski nalaz može biti od velikog značaja u postavljanju dijagnoze koju postavlja liječnik, najčešće spec. psihijatar ili spec. neurolog, prilikom izrade smjernica za daljnje liječenje, te za ostvarivanje različitih prava iz područja rada, socijalne i zdravstvene zaštite (npr. ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak, invalidsku mirovinu, reguliranje skrbništva i dr.).
Psihologijsko savjetovanje:
Psihologijsko savjetovanje kraća je forma psihologijske intervencije kojom se klijentu olakšava suočavanje i donošenje odluka u izvanrednim, teškim životnim situacijama u kojima se u nekom trenutku svog života može zateći svatko od nas (npr. prometna nesreća, elementarna nepogoda, vlastita i/ili bolest bliske osobe, smrt bliske osobe, mobbing, gubitak posla, kriza u braku, usamljenost i dr.). Kroz savjetovanje s klijentom se radi na pronalaženju što kvalitetnijeg rješenja za njegov konkretan problem. Pri tome se u pravilu ne nude gotova rješenja, već se kroz razgovor i podršku klijentu pomaže da uvidi i osvijesti različite pristupe istom problemu, moguća rješenja, pozitivne i negativne ishode pojedinih opcija, te da uz kvalitetnu informiranost i emocionalnu proradu problema donese odluku koja u datom trenutku i uvjetima, njemu osobno najbolje odgovara. Iako se najčešće provodi u obliku kraće psihološke intervencije, pravovremeno psihološko savjetovanje može imati dugoročan efekt na život pojedinca tako što će na vrijeme spriječiti i/ili umanjiti neke potencijalno dalekosežne negativne posljedice. Život i praksa pokazuju da uznemirena osoba pritisnuta problemima često doživi određenu vrstu mentalne i emocionalne „blokade“ iz koje se teško uspijeva sama pokrenuti i sagledati problem iz različitih kutova. To dovodi do svojevrsne konfuzije, preplavljenosti problemom, te snažnog osjećaja obeshrabrenosti i bespomoćnosti. Upravo u tim situacijama stručna podrška može pomoći osobi da na adekvatan način proradi teške emocije, aktivira svoje potencijale i preuzme odgovornost za vlastiti život na način koji je u njenom najboljem interesu.
Bihevioralno-kognitivni psihoterapijski tretmani (BKT):
Za razliku od savjetovanja psihoterapijski proces ulazi u dublju proradu težih, najčešće dugotrajnijih problema čije rješenje zahtjeva postavljanje i realizaciju većeg broja ciljeva, te je broj tretmana (dolazaka) i intervencija veći i zahtjevniji. Psihoterapija je proces u kojem terapeut podržava klijenta na putu osobnog rasta. Različitim kreativnim tehnikama pomaže mu suočiti se s vlastitim problemima, pronaći adekvatne odgovore i načine njihova rješavanja s ciljem postizanja funkcionalnosti, cjelovitosti i osjećaja osobnog zadovoljstva. U psihoterapiju se mogu uključiti osobe s psihijatrijskom dijagnozom, ali i osobe bez psihijatrijske dijagnoze koje žele unaprijediti kvalitetu vlastitog života, Odabir terapijskog pravca i terapeuta ovisi o vrsti problema s kojom je osoba suočena i njenim osobnim preferencijama.
Bihevioralno – kognitivna terapija (BKT) znanstveno je zasnovan psihoterapijski pristup. Rezultati brojnih istraživanja pokazuju visoku efikasnost BKT-a u tretmanu anksioznosti i paničnih napadaja, fobija (npr. agorafobije, socijalne fobije), sindroma kroničnog umora, depresije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, općih zdravstvenih problema, kronične boli, posttraumatskog stresnog poremećaja, poremećaja spavanja i dr. Bihevioralne i kognitivne psihoterapije mogu se koristiti nezavisno ili u kombinaciji s lijekovima, ovisno o težini i prirodi svakog klijentovog problema.
Pristup je dominantno usmjeren na teškoće ovdje i sada. Tijekom terapijskog tretmana klijent i terapeut zajedno rade na razumijevanju klijentovih problema, nastoje utvrditi kako aktualni problemi utječu na klijentove misli, osjećaje i ponašanje na razini svakodnevnog života i funkcioniranja. Na osnovi razumijevanja njegovih aktialnih životnih okolnosti i dosadašnjih strategija suočavanja s problemima, klijent i terapeut suradnički postavljaju ciljeve i dogovaraju plan tretmana. To vodi ka utvrđivanju individualiziranih ciljeva i strategija tretmana koji se kontinuirano prate i procjenjuju. Terapija je usmjerena na osposobljavanje klijenta za generiranje i aktivno provođenje novih rješenja za vlastite probleme, rješenja koja su korisnija i efikasnija od trenutnih načina suočavanja. Terapija je često vremenski ograničena, edukativnog je karaktera, učeći klijenta da postane „vlastiti terapeut” kroz primjenu različitih tehnika u svakodnevnom životu.
Broj potrebnih seansi ovisi o prirodi i težini klijentovog problema. Seanse se u pravilu zakazuju na tjednoj osnovi i traju jedan sat. Ukupan broj obično iznosi 10 do 15 susreta, premda terapija u pojedinim slučajevima može biti i značajno kraća ili duža. Po završetku tretmana klijent i terapeut se po potrebi dogovaraju o određenom manjem broju susreta za praćenje i podršku u održavanju postignutih rezultata.
