Astma je respiratorna bolest s globalnim značajem zbog utjecaja na život bolesnika, velike potrošnje zdravstvenih resursa te zbog čestih gubitaka radnih i školskih dana.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) astma je kronična plućna bolest obilježena upalom dišnih putova i stezanjem mišića dišnih putova, što otežava disanje. Nastaje zbog interakcije gena i okoliša, no nisu nam poznati detalji te interakcije.

Astma se ne nasljeđuje direktno, iako na nju utječu genetski čimbenici. Istraženi su brojni čimbenici okoliša, poput alergena, prehrane, dojenja, duhanskog dima, debljine, infekcija, uz poznate rizične čimbenike, ali još uvijek bez pouzdane uzročne povezanosti s nastankom astme. Javlja se većinom u dječjoj dobi, ali je njezin početak moguć u bilo kojem razdoblju života, pojavnost ponovno raste u starijih osoba.

Tada popuštanje srca ili neke druge bolesti mogu uzrokovati slične tegobe, te se na astmu često ne misli i ona se ne prepoznaje. Kad god se pojavi čujno disanje s ponavljajućim epizodama piskanja (sviranja) u prsima, osjećaj nedostatka zraka, stezanja u prsima, nadražaj na kašalj, osobito s noćnim buđenjem, treba posumnjati na astmu i potrebno je objektivizirati je odgovarajućim pretragama. Simptomi astme ne moraju biti trajno prisutni, obično variraju i po jačini i u vremenskim razdobljima.

Prestanak pušenja posebno je značajan, budući da pušenje potiče preosjetljivost, ali i uzrokuje relativnu rezistenciju na kortikosteroide u dišnim putovima

Povremeno se simptomi mogu pojaviti naglo i intenzivno u napadima, koji mogu biti čak i opasni po život. Pokretači kašlja ili težine u prsima mogu biti hladni zrak, magla, vlaga, tjelesni napor ili smijeh, ili se ovi simptomi pojave ili pogoršaju pri izlaganju alergenima, jakim mirisima ili uz virusnu infekciju. Ponekad su astmatski napadi ili egzacerbacije astme povezani s uzimanjem nekih lijekova. Najvažniji lijek je acetilsalicilna kiselina (aspirin), kao i nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAR). Ako nespecifični stimulansi provociraju bilo koju od navedenih tegoba, treba provesti dijagnostički postupak za astmu.

Dijagnostički postupak za astmu uključuje liječnički pregled, spirometriju i druge pretrage plućne funkcije, alergološko testiranje, određivanje krvnih biljega (biomarkera), ali i radiološku snimku pluća, ponekad i kompjutoriziranu tomografiju (CT pluća), više radi isključenja drugih plućnih bolesti.

U pregledu je potrebno obratiti pozornost na uzorak pojavnosti kliničkih tegoba i povezanost s pokretačima (trigger), te na auskultaciju bolesnika. Slijedi obrada plućne funkcije koja treba ukazati na varijabilnost (promjenjivost) parametara protoka zraka kroz dišne putove, što je dokaz astme. Radi se spirometrija s bronhodilatacijskim testom.

To je bezbolna, jednostavna i brza pretraga mjerenja plućnih volumena i protoka disanjem na aparatu, nakon čega se primijeni standardizirana doza lijeka iz skupine beta2-agonista u inhalaciji, te se nakon 15-ak minuta ponovi spirometrija. Ako se uoči porast spirometrijskih pokazatelja, to se smatra dokazom varijabilnosti plućne funkcije i dokazom astme. Ako spirometrija nije dostupna, mjerenje varijabilnosti plućne funkcije može se provesti jednostavnim portabilnim aparatićem za mjerenje vršnog izdisajnog protoka – PEF-metrom (Peak Expiratory Flow), koji se može nabaviti u ljekarnama, te imati uvijek kod kuće, kako bi se provodilo i samomjerenje i samokontrola u trenutcima pojave tegoba. PEF je potrebno mjeriti ujutro i navečer redovito tijekom 2 tjedna, kasnije povremeno, i/ili u slučaju pojave simptoma. Uvijek se provode 3 mjerenja odgovarajućom tehnikom brzog maksimalnog izdaha, ujutro nakon buđenja, navečer prije spavanja, te treba zapisivati izmjerenu vrijednost, jer se iz njih očitava varijabilnost PEF-a. Ako izmjerene vrijednosti variraju više od 10%, to je dijagnostički kriterij za astmu.

Među biomarkerima najvažniji su FeNO (frakcija ekshaliranog NO – dušikovog oksida) i krvni eozinofili. Mjerenje FeNO slično je spirometriji, također brzo i bezbolno, ali se provodi na specijaliziranom aparatu, dok se postotak i apsolutni broj eozinofila jednostavno se dobiju razmazom izvađenog uzorka krvi u svakom laboratoriju. Povišene vrijednosti FeNO i eozinofila ne predstavljaju jasan dijagnostički kriterij, ali povećavaju vjerojatnost dijagnoze astme. Budući da je astma u dječjoj dobi alergijske naravi u 90% slučajeva, a u odrasloj dobi u oko 50%, u svake osobe s astmom potrebno je napraviti kožni alergološki test standardiziranim setom inhalacijskih alergena.

To se radi aplikacijom kapljica alergena na podlakticu, koje se probodu blagim ubodom lancetom, čime se epikutano unese alergen u potkožno tkivo i omogući susret s mastocima – glavnim alergijskim stanicama. Ako su mastociti senzibilizirani – preosjetljivi na taj alergen, nastat će urtika – blago uzdignuće kože s bljedilom i okolnim crvenilom. Test je brz i bezbolan, očitava se nakon 15 minuta po ubodu, a daje izuzetno značajne informacije za način liječenja, izbor terapije i za preventivne mjere. Pozitivan alergološki test ne predstavlja dijagnostički kriterij, kao ni eozinofili ili FeNO, ali povećava vjerojatnost dijagnoze astme.

Preventivne mjere u astmi uključuju kontrolu okoliša, održavanje optimalne težine i kretanje.

Prvi je korak smanjenje ili izbjegavanje relevantnih alergena na koje je osoba preosjetljiva, kao što su kućna prašina, antigeni kućnih ljubimaca ili pelud biljaka u fazi polinacije, uključujući i lijekove. Također, smanjenje vlažnosti i temeljito čišćenje prostora u svrhu eliminacije gljivica. Prestanak pušenja posebno je značajan, budući da pušenje potiče preosjetljivost, ali i uzrokuje relativnu rezistenciju na kortikosteroide u dišnim putovima. Izuzetno je važno smanjiti prekomjernu tjelesnu masu i imati redovitu tjelesnu aktivnost.

Lijekovi za astmu uglavnom se nalaze u inhalacijskim oblicima, budući da tako dolaze izravno u oboljeli organ i zaobilaze sustavnu cirkulaciju, zbog čega se inhalacijski lijekovi mogu dati u nižim dozama, a da postignu pun terapijski opseg, te su učinkoviti i sigurni. Zbog navedenih argumenata izbjegavaju se nuspojave lijekova, a što je osobito važno uz primjenu inhalacijskih kortikosteroida. Međutim, postoji više tipova inhalera te je potrebno educirati pacijenta o točnoj tehnici korištenja lijeka: sprejevi se inhaliraju sporo, ravnomjerno i dugo, dok se suhi prašak treba udahnuti brzo, energično i kratko.

Inhalacijski kortikosteroidi najvažniji su protuupalni lijekovi u astmi i predstavljaju zlatni standard u terapiji. Princip liječenja astme jest liječenje u koracima, počinje se inhalacijskim kortikosteroidima, uz dodatak simptomatskog beta2-agonista, koji olakšava grč mišića dišnih putova – bronhospazam. Danas se često ti lijekovi nalaze u istom inhaleru, tako da u slučaju tegoba jednim udahom bolesnik dobije lijek koji liječi upalu zbog koje su se simptomi astme pojavili (inhalacijski kortikosteroid) i lijek koji širi dišne putove (beta2-agonist), tako da teško disanje i kašalj nestaju. U težim oblicima astme, dodaju se antikolinergici koji dodatno šire dišne putove, ili antileukotrijeni – protuupalni lijekovi u obliku tableta, a ponekad i azitromicin u svrhu imunomodulatornog djelovanja. U osoba s teškom astmom, ovisno o endotipu astme i predominantnom patofiziološkom mehanizmu, uvodi se biološka terapija.

Komorbiditeti ili istodobne druge bolesti u astmi su česti. Klasičan bolesnik ima preosjetljivost na aspirin, astmu, rinosinusitis i nosne polipe. Zbog sličnog upalnog odgovora u gornjim dišnim putovima uvijek treba postaviti detaljna pitanja za povijest o sinusitisima, glavobolji, začepljenom nosu, nosnoj sekreciji ili gubitku njuha. Ovisno o stupnju težine astme i o dobi, mijenja se pojavnost drugih bolesti, no svaku od njih treba prepoznati, dijagnosticirati i liječiti na odgovarajući način.

Većina osoba s astmom, ako se pridržava preporuka, vodi potpuno normalan i ispunjen život. U manjem broju teških bolesnika, potreban je dodatni zajednički trud i u dijagnostici i u terapiji. Sretni smo što živimo upravo u ovom vremenu, kada su nam dostupni i personalizirano upravljanje astmom i prilagođeni optimalni lijekovi. Zato su nužne redovite kontrole liječnika, radi praćenja stupnja težine bolesti, praćenja potencijalnih nuspojava, primjene nefarmakoloških mjera liječenja i provođenja rehabilitacije, te procjene dodatnih mogućnosti što se još može učiniti za bolje zdravlje i bolju kvalitetu života.